Vaše dijete ima odlične ocjene iz engleskog, ali ne može voditi ni osnovni razgovor? Otkrijte zašto i što možete učiniti.
Zamislite situaciju… Sjedite na roditeljskom sastanku. Razrednica vam kaže da je vaše dijete odlično iz engleskog – pažljivo, uči, ocjene su pet. Kući odahnete. A onda tjedan dana kasnije vaše dijete sretne stranca koji ga nešto upita na engleskom. I… blokada. Tišina. Crveni obrazi.
Ništa.
Kako je to moguće?
Odlična ocjena nije isto što i znanje jezika
Ovo zvuči grubo, ali važno je razumjeti: školska ocjena iz engleskog mjeri nešto sasvim konkretno – koliko dijete zna gramatičkih pravila, koliko vokabulara može reproducirati na testu, koliko točno prepiše zadatak. To su određene vještine. Ali nisu iste kao sposobnost razgovora. Zamislite da nekoga ocjenjujete iz vožnje prema tome koliko dobro poznaje prometne znakove. Može nabrojati sve znakove napamet, no to ne znači da zna voziti auto. Engleski u školi često funkcionira na sličan način.
Što je “pasivno” a što “aktivno” znanje jezika?
Stručnjaci za usvajanje jezika razlikuju dvije vrste znanja:
- Pasivno znanje – razumiješ što čuješ ili čitaš, ali ne možeš to sâm proizvesti. Dijete razumije film na engleskom, pročita tekst u udžbeniku, razumije pitanje – ali odgovor ne izlazi.
- Aktivno znanje – možeš govoriti i pisati spontano, bez razmišljanja o pravilima. Jezik teče.
Školska nastava, zbog svoje prirode, uglavnom gradi pasivno znanje. Djeca uče čitati, slušati i rješavati testove. Govor – stvarni, spontani, nepripremljeni govor – dolazi na red rijetko. Tu nastaje jaz koji vi vidite kod kuće.
Zašto govor ne dolazi “sam od sebe”?
Mnogi roditelji pretpostavljaju da će, kad dijete nauči dovoljno gramatike i vokabulara, govor jednostavno doći. Kao da se jednog dana sve složi. Ali govor je posebna vještina koja traži:
- Brzinu. U razgovoru nemate 30 sekundi da sastavite rečenicu u glavi. Mozak mora reagirati gotovo trenutno – a to dolazi samo s puno vježbe govora, ne pisanja.
- Toleranciju na greške. Dijete koje se boji pogriješiti pred razredom neće riskirati. Šutjet će. A s vremenom će naučiti da je sigurnije ne govoriti nego pogriješiti.
- Ponavljanje u stvarnom kontekstu. Naučiti riječ znači upotrijebiti je desetak puta u različitim situacijama. U školi to nije uvijek moguće.
Što se stvarno događa u učionici
Nastavnik s 25 učenika u razredu, 45 minuta i propisanim gradivom fizički ne može dati svakom djetetu dovoljno vremena za govornu interakciju i produkciju. Izračunajte sami: ako sat traje 45 minuta i u razredu je 25 učenika, svako dijete dobiva manje od dvije minute vremena za uvježbavanje govora – ako uopće govori taj dan. Dvije minute tjedno. To nije dovoljno da se izgradi samopouzdanje u govoru.
Kako prepoznati da vašem djetetu nedostaje govorna praksa?
Nekoliko znakova na koje vrijedi obratiti pažnju:
- Razumije engleski film ili pjesmu, ali ne može prepričati o čemu se radi
- Na direktno pitanje na engleskom odgovara na hrvatskom ili šuti
- Ima dobre ocjene, ali izbjegava situacije u kojima bi trebalo govoriti
- Kaže “znam to, ali ne znam kako reći“
Ako prepoznajete barem dva od ovih znakova – vaše dijete ima solidne temelje, ali nedostaje mu upravo onaj dio koji se ne može naučiti iz udžbenika.
Što zapravo pomaže?
Rješenje nije “više učenja” u klasičnom smislu. Nije ni još jedna gramatička vježba ili još jedan test. Rješenje je više govora – u okruženju gdje je sigurno griješiti.
U malim grupama, kakve Angla njeguje, svako dijete ima prostor da govori, da se ispravi bez srama i da polako gradi samopouzdanje koje u velikom razredu nema prilike razviti. Profesor prati upravo to dijete – njegove navike, njegove blokade, njegove napretke. S vremenom se nešto pomakne. Dijete počne riskirati rečenicu. Pa drugu. Pa odjednom – razgovor teče. Upravo tada ono što je godinama “znalo” napokon postaje nešto što stvarno može.
Ako prepoznajete svoje dijete u ovom tekstu, javite nam se – besplatno testiranje razine znanja engleskog pomoći će vam da vidite gdje dijete stoji i koji mu je sljedeći korak.
Sanja Jakovac, prof.
