Trideset godina rada zaslužuje dobar tulum. A upravo smo tako proslavili 30. rođendan Angle: uz divne goste, puno smijeha, stare fotografije, drage uspomene i ljude kojima smo željeli reći hvala. Kad kažemo „trideset godina Angle“, ne mislimo samo na godine rada. Mislimo na ljude. Na naše profesore i polaznike, na kolege s kojima smo dijelili svakodnevicu, na roditelje koji su nam povjerili svoju djecu, na partnere i prijatelje koji su bili uz nas. Na sve one zbog kojih nam Angla toliko znači.
Ova je večer bila prilika da se okupimo bez žurbe na sljedeći sat, bez dogovaranja rasporeda i razmišljanja o obvezama koje nas čekaju. Da se pogledamo, nasmijemo, prisjetimo i kažemo jedni drugima ono što se u svakodnevici možda previše podrazumijeva: lijepo je što smo dio ove priče zajedno. A budući da se u Angli ipak uvijek nešto uči, ni rođendan nije mogao proći bez provjere znanja. Samo što je ovaj put pitanja postavljao Tarik Filipović, a znanje engleskog nije nužno pomagalo.
Povratak u 1996., uz malo nostalgije i puno smijeha
Dok su se na platnu izmjenjivali stari Anglini videi i fotografije, vratili smo se sve do 1996. godine, kada je naša priča počela. Neobično je gledati vlastitu povijest tako, pred sobom. Godine koje su u svakodnevici prolazile između upisa, nastave i ljetnih praznika odjednom dobiju lica. Vrate nas u učionice kojih se sjećamo, među ljude s kojima smo radili i u trenutke za koje smo možda mislili da smo ih zaboravili.
Na fotografiji ostane jedan djelić sekunde, a nama se uz njega vrati cijelo razdoblje. Sjetimo se kako je bilo počinjati, koliko smo se pripremali, oko čega smo se brinuli i čemu smo se smijali. Prisjetimo se i sebe kakvi smo bili tada. Angla je u tih trideset godina rasla, ali uz nju smo rasli i mi.
Među fotografije i snimke ubacili smo i zanimljivosti iz Angline povijesti, naše male fun factove. Osim što su nas zabavili, dobro su došli onima koji su pažljivo pratili. U kvizu „Tko želi biti Anglaš?“, koji je vodio Tarik Filipović, upravo su neki od tih detalja postali pitanja. Trebalo je poznavati Anglu, ali i prisjetiti se svijeta kakav je bio 1996. godine. Za još više smijeha pobrinuo se stand-up komičar Danko Adžić. Uz njega, Tarika i naše goste, nostalgija je dobila odlično društvo. Upravo smo tako i željeli proslaviti: s ljubavlju prema svemu što je iza nas, ali veselo, opušteno i uz dobar tulum.
Teacher Ika i teacher Kristina – hvala koje ne stane u buket
Poseban dio večeri pripao je našoj osnivačici, teacher Iki Šimundža, i našoj teacher Kristini Petak. Uz cvijeće i poklone željeli smo im zahvaliti za sve što su dale Angli i njezinim polaznicima.
A kako zahvaliti za nešto što se ne može uredno zbrojiti? Za znanje i strpljenje. Za pažnju koju profesor posveti nekome tko još nije siguran u sebe. Za vrijeme, trud i brigu koji često ostanu nevidljivi, ali ih polaznici itekako osjete. Za sve ono osobno što netko unese u školu i zbog čega ona postane drukčija.
Teacher Ika pokrenula je Anglu 1996. godine. Tada je trebalo napraviti prvi korak i od ideje stvoriti školu. Trideset godina poslije, okruženi ljudima koje je ta odluka povezala, mogli smo vidjeti koliko je iz tog početka izraslo. Zato naše hvala teacher Iki nosi i posebnu nježnost prema svemu onome čega ne bi bilo da ona nije krenula.
Teacher Kristini zahvalili smo za njezin doprinos, predanost i sve ono što je od sebe dala našoj školi. U poslu u kojem toliko toga ovisi o odnosu s ljudima, profesor ostavlja trag koji traje mnogo dulje od jednog sata ili tečaja.
Cvijeće i pokloni bili su mali znak te zahvalnosti. Važnije nam je bilo da obje osjete koliko su nam drage i koliko njihovo mjesto u Anglinoj priči znači svima nama.
Profesor pamti polaznika. Polaznik pamti profesora.
U školi stranih jezika mnogo se govori o programima, razinama i metodama. I sve je to važno. Ali kada se nakon godina prisjećamo učenja, često se najprije sjetimo osobe koja nas je podučavala. Sjetimo se kako nam je nešto objasnila. Kako je primijetila da nam ne ide, a nije dopustila da odustanemo. Kako nas je uspjela nasmijati i onog dana kada smo na nastavu došli umorni. Kako je vjerovala da možemo i prije nego što smo u to povjerovali sami. I profesori imaju svoje uspomene. Pamte trud, napredak i trenutak kada polazniku nešto napokon postane jasno. Znaju koliko veselja može stati u jednu samostalno izgovorenu rečenicu.
Zbog toga našim profesorima želimo da Angla bude mjesto na kojem i oni imaju nekoga tko ih razumije. Kolegu s kojim mogu podijeliti ideju, nedoumicu ili smiješan trenutak s nastave. Mjesto na kojem se cijene njihov trud i znanje, ali i ono po čemu je svatko od njih svoj. Na ovoj smo proslavi željeli zahvaliti i za taj dio Angle: za kolegijalnost, podršku i sve male znakove pažnje od kojih se sastoji ugodan radni dan. Ne vide se na rasporedu, ali bez njih škola ne bi bila ista.
Svaki polaznik donosi svoju priču
U Anglu se dolazi s različitim željama. Netko želi sigurnije govoriti na poslu, netko se priprema za studij ili putovanje, a netko napokon nalazi vrijeme za jezik koji je oduvijek želio naučiti. Za djecu je to početak otkrivanja nečega novog, a za njihove roditelje odluka kojoj pristupaju s puno brige i očekivanja. Iza svakog upisa stoji nečiji razlog. Nama je važno ne zaboraviti da je taj razlog osoban.
Zato nas vesele i uspjesi koji ne izgledaju veliko na papiru. Kada se netko prvi put usudi uključiti u razgovor. Kada dijete ponosno pokaže što je naučilo. Kada polaznik primijeti da mu više ne treba pomoć u situaciji koja ga je prije brinula.
To su trenuci zbog kojih volimo ovaj posao. Želimo da naši polaznici iz Angle ponesu znanje koje će im koristiti, ali i lijepo sjećanje na vrijeme provedeno s nama. Da se sjete kako su bili ohrabreni, kako su smjeli pogriješiti i kako su, korak po korak, postajali sigurniji.
A roditeljima hvala na povjerenju. Znamo da nam upisom djeteta ne povjeravaju samo nekoliko sati njegova tjedna. Povjeravaju nam i dio svoje želje da ono raste, napreduje i osjeća se dobro dok uči. To nam je važno, svaki put iznova.
Voditi Anglu znači i voljeti je
Za nas koji brinemo o Angli ona je odavno dio života. Uz nju su vezani planovi i odluke, ali i mnogo osobnih uspomena, veselja i briga koje ne završavaju odlaskom s posla. Znamo koliko rada treba da bi se škola razvijala i koliko je ljudi potrebno da bi u njoj sve funkcioniralo. Zato je bilo posebno lijepo na trenutak ostaviti svakodnevne zadatke po strani i pogledati sve te ljude na jednom mjestu. Prisjetiti se zašto nam je toliko stalo.
Stalo nam je da se naši profesori osjećaju cijenjeno. Da polaznici rado dolaze i napreduju. Da roditelji znaju da ih čujemo. Da naši poslovni partneri u nama imaju pouzdanog suradnika kojem mogu povjeriti svoje zaposlenike.
I partnerima smo zahvalni na tom povjerenju, na zajedničkom radu i razgovorima kroz koje i mi učimo. Drago nam je što smo dio njihova razvoja, baš kao što su oni dio našega. U godine koje dolaze želimo ponijeti tu bliskost s ljudima. Razvijati Anglu, uvoditi novo i biti sve bolji, a pritom sačuvati pažnju zbog koje se netko osjeća dobrodošlo već pri prvom susretu.
Jedna torta i sve naše ruke
Među fotografijama s proslave posebno su nam drage one na kojima smo okupljeni oko rođendanske torte. Toliko osmijeha, toliko ruku i želje da svi sudjelujemo u rezanju. Za jednu tortu možda nas je bilo malo previše. Za Anglin trideseti rođendan – baš koliko treba. U toj je fotografiji puno onoga što nam ova obljetnica znači. Svatko je u Anglu donio nešto svoje. Netko znanje i iskustvo, netko novu ideju, netko podršku baš kada je bila potrebna. Neki su s nama dugo, neki kraće, a neki su nastavili drugim putem. I svi imaju svoje mjesto u ovih trideset godina.
Hvala našim profesorima i cijelom timu, sadašnjim i bivšim polaznicima, roditeljima, poslovnim partnerima i prijateljima. Hvala teacher Iki i teacher Kristini. Hvala svim našim gostima što su s nama slavili i što ćemo i ovu večer jednom s osmijehom gledati na starim fotografijama.
Trideset godina Angle – bezbroj priča. Koliko smo samo toga zajedno naučili, doživjeli i postali jedni drugima. Sretan ti 30. rođendan, naša Angla. Još ćemo mi zajedno učiti, rasti i slaviti.
Ivana Marić
